Edo Maajka ili ti Edin Osmić je rođen 22.12.1978. u Brčkom (BiH). Poznavati Edu Maajku slično je kao da ste upoznali cijeli kraj u kojem je rođen i ono što su ljudi tamo voljeli i vole. Edo voli pecanje i dobru zabavu, voli sport, dobru muziku i dobro popit. Utjelovljuje dobar duh bosanskog naroda i kraja otkud je potekao. Njegov život vjerovatno se nikada ne bi isprepleo s našim da nesretnog 04.05.1992. godine rat nije zahvatio i njegov kraj, pa je naš Maajka bio prisiljen pobjeci u selo Ograšenovac nadomak Brčkog. Kamionom, kao i mnoštvo ljudi zahvaćenih ratom prelazi u Hrvatsku gdje prvo u Prevlaci kraj Zadra, a zatim i u Zagrebu pronalazi svoje mjesto pod suncem koje grije nas sve. Kako sam kaže: "Došo sam u Zagreb prije 9 godina i ovaj grad prihvaćam kao svoj. Imam purgerski naglasak, volim Dinamo, skandiro za radio 101, skandiro za sindikate. Bio sam tu kad se mijenjala vlast, kad je Dinamo rokno Partizan 5:0, kad je rikno Njofra... Tu sam prvi put guzio, prvi put se napio, prvi put repo, prvi put skoro sve.”

Song:

REWIND
Dajte mi dva aspirina i jednu tablu leksaurina, / Daj mi pola litre vizina da vidim šta napolju ima. / Da mi je pogled čist, / Da ne vide oni da ja bježim od problema / Iz samog sebe uzmem dim kad izvadim sjeme. / Pa budem cool, ponovno hrabro koračam, / Sebe pun, pa svaki značaj, pa ponovo sve shvaćam. / Računam, ako je kvadrat hiljadu i po, e onda / Treba mi devedeset hiljada za čitav stan / I to odmah. / Dig'o bi ja kredu al' mi traže polog i avanse, / Redovnu tri put veću plati nego ratu, nemam šanse. / A nadamo se i ja i ona bar da pobijedimo minus, / Da nismo tužni kad nam stanje pokaže sinus. / Maestro, generacijo, reci te mi bolan đe smo, / Na burzi rada je ljudi postalo stvarno tijesno. / I u stanu je tijesno, sestra, mama, brat, tata, / Dvije sobe, mali boravak, sve u šezdeset kvadrata. / I mojih skoro tri'jest godina života, / Na računu je sramota, / Na radiu svira ona šote mori šota. / Pa plešem, pjevam, s rajom pive pijem, / Čekam vikend, nadam se dok u kladionicu idem. / Da ću dobit za polog, da sebi kupim neki pos'o, / Jer bi s' poslom ovdje ja kreditno sposoban post'o. / Bio bi sposoban, samim tim i muškarac, / Jer s parama nisam više ovdje glupi Bosanac, / Pare mijenjaju pridjev ako je pridjev problematičan, / Pare mijenjaju glup u onaj dobar i simpatičan, / Onaj lud i narkotičan pare promijene u ekscentričan, / Ružan, jadan i mlitav u velik i bitan, / To rade pare. / Kao da, rewinda selecta, sve se vrti u krug i kreće iz početka, / Svima je dobro, mi k'o da nismo s ovog svijeta, / Ne idemo naprijed kao da nemamo lijeka. / Dobar je shit, od njega zatvorim oči, / Lakše je, umoran sam, ne mogu im gledati više njihove face, / Svake godine isti plakati, / isti slogani, / Mi ovo, oni ono, vjerujte mi biće money money, / Onda nestane, mater im jebem, uvijek su isti, / Iznutra truli i prljavi, izvana fini i čisti. / Čudno, kol'ko god o njima / pis'o i rep'o o tome šta rade, / Nikako mi nije dosta, uvijek mi se gade, / „Slušaj, strp'te se, strp'te se ljudi, imali smo rat, / Ne može se u osam godina na noge stat', / Jer sutra nas opet mogu napast', / Zar u svojoj državi da budete građani drugog reda, / Nikad! Naša istorija, naši djedovi, / Naši čukun djedovi, naši čukun čukun djedovi, / I pradjedovi naših čukun čukun djedova, / Oni to ne bi dopustili njima nikad.“ / Pa se pitaju, odakle vam lova, / Viletina nova, pare za kampanje, / I odmah krene isto sranje. / „Ja sam se borio, / I naši čukun čukun djedovi, / Nije bitno, bitno je da će nas napast'!“ / A ja se odavno više ljudi ničega ne bojim, / Da mi je djecu pravit' sa ženom koju pravo puno volim, / Da mi je živce izliječit i pritisak smanjit, / Jebo Jarun, da mi je bar malo na more zapalit', / Da vidim turiste, oni su pravo normalni ljudi, / Jer smiju se, pjevaju i dobri su im, bijeli zubi. / Nisu isprepadani, nisu nikad u bedu, / Dobro im je, ne znaju ko im sjedi u parlamentu. / Blago se njima. / Kao da, rewinda selecta, sve se vrti u krug i kreće iz početka, / Svima je dobro, mi k'o da nismo s ovog svijeta, / Ne idemo naprijed kao da nemamo lijeka.